Ukidanje znanstveno-nastavnih zvanja u Zakonu o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti bilo je u fokusu izlaganja prof. dr. sc. Ante Čovića na okrugom stolu „Visoko obrazovanje na stranputici“. Analizom zakonskog teksta prof. Čović je pokazao kako zakonska amputacija akademskih zvanja nije samo izravni udar na osobno i profesionalno dostojanstvo svakog sveučilišnog djelatnika nego i na ustavnu postavku autonomije sveučilišta. A kako bi oslikao učinke te zakonske restrikcije u stvarnom životu, prof. Čović je sudionicima okruglog stola podijelio Novelu o izgubljenom zvanju …
NOVELA OD IZGUBLJENOG ZVANJA
Mijo Balić rođen je u skromnoj radničko-seljačkoj obitelji u Dalmatinskoj zagori, odakle je osamdesetih godina prošlog stoljeća doselio u Zagreb. U Zagrebu je upisao studij na Fakultetu strojarstva i brodogradnje. Mukotrpno se probijao kroz život. Zahvaljujući marljivosti, upornosti i prirodnoj nadarenosti uspješno je nadvladao sve nedaće života i ostvario iznimnu karijeru. Kao najbolji student u generaciji postao je asistent na matičnom fakultetu. Nakon što je u suradničkom zvanju asistenta proveo propisani broj godina izabran je u znanstveno-nastavno zvanje docenta. Uslijedilo je razdoblje predanog rada u znanosti i nastavi pa je tako 2018. godine napredovanje u više znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora uslijedilo gotovo automatski. U međuvremenu je zasnovao obitelj, dobio djecu i živio u sretnom braku s podjednako ambicioznom suprugom. Usporedo s karijernim usponom poboljšavalo se i materijalno stanje ove uspješne i sretne obitelji. Uselili su u obiteljsku kuću u elitnom dijelu Zagreba. Uz nevjerojatan trud uspjeli su ostvariti i statusni san svake dobrostojeće zagrebačke obitelji. Uspjeli su pronaći i otkupiti grobnicu u starom dijelu Mirogoja, u neposrednoj blizini arkada.
Za sretan završetak idilične obiteljske priče nedostajao je samo još jedan korak. Mijo je svoju uzornu sveučilišnu karijeru trebao okruniti izborom u najviše znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora. Mijo inače nije pokazivao poseban interes za društvena i politička zbivanja. Bio je sav uronjen u svoju znanost, a brinuo se i o materijalnom standardu obitelji. U vrijeme javne rasprave o donošenju Fuchsova Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti načuo je kako se neki akademici bune zbog ukidanja autonomije sveučilišta i akademskih sloboda. Registrirao je i prosvjede zbog ukidanja znanstveno-nastavnih zvanja. Činilo mu se sve to kao neka nepotrebna gnjavaža, kao bavljenje apstrakcijama bez utjecaja na stvarni život. Nije smatrao da se to njega tiče.
A onda je 22. listopada 2022. stupio na snagu baš taj – Fuchsov Zakon o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti. Idilični tijek sretne obiteljske priče polako je počeo kliziti prema neočekivanom zapletu. Iduće godine konačno jer je došao trenutak u kojem je trebalo pokrenuti postupak njegova izbora u zvanje redovitog profesora. Zanijemio je kada mu je službenica u fakultetskoj referadi objasnila kako više nema izbora u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora nego samo na radno mjesto redovitog profesora. Ništa mu nije bilo jasno. Kako mogu biti izabran na radno mjesto za koje nemam potvrđenu kvalifikaciju, priupitao je revoltirano. Slijedio je odgovor, pa serija pitanja, pa serija odgovora. Na kraju je opet bio na početku: ništa mu nije bilo jasno. Otišao je potišten doma, podijelio zbunjenost sa suprugom. Danima je o tome razmišljao i raspravljao najprije u krugu obitelji, a zatim s kolegama na fakultetu. Na kraju se zamorio. S osjećajem gorčine odlučio je prepustiti se sudbini. Neka bude što biti mora. Pustio je da ga izaberu na radno mjesto redovitog profesora, premda ga to ni najmanje nije veselilo. Naprotiv, novi radni status postao mu je trajnim izvorom frustracije, jer ga je podsjećao na prvi veliki neuspjeh u životu. S vremenom se adaptirao na tinjajući osjećaj frustracije. Ali supruzi nije promaknulo kako se njegov blago nasmiješeni, optimistični izraz lica polagano gasi.
Nakon nekog vremena obreo se u fakultetskom uredu za istraživačke projekte, gdje je trebao ispuniti obrazac za prijavu novog projekta do kojeg mu je bilo jako stalo. Zapeo je na rubrici „akademsko zvanje“. Što da upiše? Uvjeravali su ga da je u stvarnosti redoviti profesor, ali on je dobro znao da to nije istina i da to ne može upisati. A nije više ni izvanredni profesor. Nazvao je i kolegu, vrsnog pravnika koji mu je potvrdio što je i sam slutio. Objasnio mu je da ne može upisati zvanje redoviti profesor jer u to zvanje nije izabran. Dodao je da – ako baš hoće – može upisati titulu izvanrednog profesora, jer je to zadnje znanstveno-nastavno zvanje u koje je izabran. Mijo je ostao zbunjen do te mjere da je na kraju upisao samo titulu diplomiranog inženjera.
Prošlo je još neko vrijeme i Mijo se, nažalost, teško razbolio i ubrzo preminuo. Njegova supruga, koja je na svog Miju i njegova životna postignuća bila iznimno ponosna, željela je da spomen na njega ostane trajno uklesan na obiteljskoj grobnici na Mirogoju, u neposrednoj blizini arkada. U klesarskoj radionici našla se pred istim problemom pred kojim se svojedobno našao Mijo u fakultetskom uredu za projekte. Za razliku od supruga, ona je pod svaku cijenu htjela zadržati titulu redovitog profesora i svakako ju dati uklesati na nadgrobnu ploču. Nije mogla podnijeti sramotu da njen Mijo bude degradiran u niže zvanje, u koje je davno bio izabran, i da ta sramota još bude trajno zapisana u kamenu. Nazvala je istog kolegu pravnika, kućnog prijatelja. Ponovio je naputak koji je svojedobno dao pokojnom Miji. Suprugu je to strašno pogodilo. Nije htjela ni čuti za klesarsku degradaciju zasluženog znanstveno-nastavnog zvanja za volju pravne korektnosti. Pravnik i kućni prijatelj trudio se pomiriti dvije uloge u kojima se našao. Nije imao srca proturječiti supruzi u emocionalno teškom stanju pa je izdiktirao pravno korektni natpis kojim je nastojao udovoljiti ožalošćenoj udovici. Posebno je napomenuo da naslov „redoviti profesor“ nikako ne smije biti isklesan u genitivu, jer bi to bilo protivno Zakonu.
Klesar je na otrgnutom listu iz nekog rokovnika dobio tekst koji treba urezati u nadgrobni spomenik:
OVDJE POČIVA DR. SC. MIJO BALIĆ DIPL. ING. ZAJEDNO S RADNIM MJESTOM REDOVITI PROFESOR U RAZDOBLJU ZAPOSJEDANJA ISTOG OD DANA IZBORA 17. SVIBNJA 2023. DO PRERANE SMRTI.
(Prof. dr. sc. Ante Čović, okrugli stol „Visoko obrazovanje na stranputici“, Osijek, 27. 3. 2026.)